Evo nam još jednog Matijinog putopisa. Kao i uvijek do sada putopis obiluje mnoštvom odličnih fotografija uz već standardno zanimljiv i prepoznatljiv Matijin stil pisanja. Ovaj put radi se o trodnevnom izletu u Slovačku...




Text, vožnja, photo: Marija i Matija Stojanović

Čin prvi – Istočni horizont! Daske koje život znače? Da! Ili … cesta koja život znači?! Još bolje … bar za mene. Pozornica se tog lipnja izdigla u obliku širokih prostranstava centralne Europe i pogleda prema istočnoj i centralnoj Slovačkoj. No da je malo opišem, pozornicu mislim, iz perspektive šaptača i službenog vozača. U lijevom donjem kutu scene smjestio se Zagreb, grad u lipanjskom jutru, obliven laganom žutom svjetlosti sunca. U desnom kutu, nekih 800km od Zagreba čuči Bardejov – nekada kraljevski grad – spava na tromeđi: Ukrajina – Slovačka – Poljska! Prostor izmedju dva grada, ili bolje reći lijevog i desnog kuta moto pozornice, popunjen je Mađarskom i njenim horizontima, istočnom Slovačkom, visokim lipanjskim temperaturama, tranzitinim prometom i  fijukom vjetra pod kacigom. Zastor se lagano podiže! Glavni glumci su dva živa bića i jedan metalni predmet na kojem sjede. Nesto pričaju! Pogledajmo, poslušajmo! Jutro je u Zagrebu … 7h! Prvi dio pozornice pretvara se u praznu cestu prema Varaždinu, gdje valjda zbog ranog jutra po kojem vozimo, u praksi izbjegavamo tu famoznu obavijest sa radija u obliku kolona stranaca po cesti i nabijenih vozila na garanici koja čekaju ulazak u Hrvatsku – turistička sezona počinje! Slovaci hrle na Jadran, a mi idemo posjetiti njihovu zemlju.




 U Slovačku je iz Zagreba najbolje doći na tri načina, a zavisno tome u kom smjeru i u koji dio zemlje idete. U istočnu Slovačku i Karpate najbolje je koristiti auto-put Varaždin – Budimpešta – Miškolc – Košice. Ako Vas pak cesta vodi u Centralnu Slovačku, najbrža solucija je opet preko Budimpešte na Vač, i dalje na Zvolen. Ovaj dio ima brze rave ceste, a nakon graničnog Zvolena ste jako brzo u Banskoj Bistrici i dalje prema sjeveru. Ipak, ako želite posjetiti zapadnu Slovačku i Bratislavu, najbolje cestovno rješenje je voziti auto-put na Graz, Beč i tada na Bratislavu.



 Interaktivna moto pozornica, nakon Varazdina, lagano se mijenja – počinje Mađarska, i njen sterilni kamionski promet, radovi na cesti, kratki odmor na Balatonu, i jurnjava prema Budimpešti. Temperatura se lagano diže i scena postaje jos jedan lipanjski vrući i prašnjavi dan. Glavni grad Mađarske smjestio se skoro na pola pozornice, jako užurban, težak tog popodneva. Kao lijevak usisao nas je u svoju podnevnu vrevu, u svoj centar – ne namjeravajući nas ispljunuti kroz svoje dno; sve dok nas kolega motociklist nije usmjerio na istok – prema Miškolcu, i još jednoj etapi isprekidanih crta i stotina kilometara.






 Pomične slike na našoj interaktivnoj sceni neumoljivo lete – karburatori gutaju svoju pitku tekućinu dok metalni predmet hara ravnicama pozornice! Pozadina na sceni se i dalje lagano mijenja – Miškolc – ravnice – slike grada Košice – Prešov – usnulost Slovačkog popodneva i dolazak smiraja dana. Kasno je popodne, 19h; 12 sati nakon Zagrebačkog jutra. U desnom smo kutu pozornice, 800km od početka prvog čina – lokacija: Bardejov! Moja dužnost, kao šaptača, je priopćiti svekolikom pučanstvu par crtica o ovom zaboravljenom gradu; spomenuti svakako da je područje naseljeno još od kamenog doba. Mistično mjesto, prvi put spomenuto u knjigama još davne 1240. godine, kada su se svećenici iz ovog područja požalili kralju Beli IV. kako ih ugnjetavaju Prešovljani; a oni bi samo htjeli širiti kraljevu ekonomiju. Tada je na Belin zahtijev, tijekom 13-tog stoljeća, grad utvrđen u tešku fortifikaciju, te kasnije postaje centar trgovine sa susjednom Poljskom. 1376. godine, Bardejov dobiva status `kraljevskog grada`, a krasi ga i najvažniji epitet ondašnjeg doba: slobodan! Sljedeća tri stoljeća grad je cvjetao i širio svoju ekonomsku moć, sve dok ga krajem 16-tog stoljeća nisu unišitili ratovi i kuga. Svjetla na našoj pozornici lagano tamne i dolazi noć, dok glavni glumci šetaju centralnim trgom grada koji je tijekom `mračnih godina` srednjeg vijeka bio jedna od najvećih tržnica područja Slovačkih Karpata.


Trg obrubljuju kuće iznikle jos tijekom perioda Gotike i Renesanse; a na centru trga je gradska vijećnica iz 1505 godine. Vjerujem da scenaristi Gospodara Prstenova nisu trebali utrošiti toliko love da kopjutorski naprave scene kula mračnog doba i tu svu mističnu okolinu; bilo je samo potrebno doći u Bardejov i osvrnuti se naokolo – na kotlinu i sam grad! No kad ga već nisu prepoznali scenaristi navedene trilogije, svakako ga je prepoznao UNESCO, i Europski Fond Kulturnog Naslijeđa – pa Vas molim da slučajno, kada jednom dođete u Bardejov, ne ogulite ni najmanji kamen – jer nikada ne znate kakva bih Vas srednjovjekovna kazna sustigla – izuzev današnje novčane!


A gdje su sada naši glumci – hrane se, večeraju, opijeni srednjim vijekom – uživaju u izvrsnom gostoprimstvu lokalnih ljudi, i okolnoj tišini. U obližnjem motelu padamo umorni u krevet, slušamo kišu i nevrijeme koje se lagano natkriljuje nad gradom. Zastor na pozornici se lagano spušta, i prvi čin je gotov! Inače, najoptimalnije vrijeme za posjetiti Slovačku je svakako početak ili kraj ljeta, lipanj ili rujan – bar što se tiče vremenskih uvijeta i temperature. Ipak, Slovačka ima kontinentalnu klimu, pa Vas često mogu iznenaditi i ljetni pljuskovi praćeni niskom temperaturom i vlagom. Slovačka ljeti zna biti i jako vruća, no ipak ni približno kao neke Mediteranske destinacije; pa je to zemlja za ugodan ljetni boravak u prirodi – bar za populaciju kojom morske destinacije i kupanje nisu prioritet.

 Čin drugi – Slovačka lutanja! Zastor se ponovno lagano podiže. Jutro je u Bardejovu. Kulise su se promijenile. Pozadinska slika je sada kišna i maglovita, a scena i pozornica su ponovno žive. U jednom uglu je Hervartov, malo dalje – na trećini bine je – Spiški Hrad, po sredini su Visoke Tatre, a u krajnjem lijevom uglu je grad Banska Bistrica. Današnja pozornica duga je 400km, i osjetno hladnija nego jučer. Vidimo glavne glumce kako se spremaju i još jednom sjedaju na svoj metalni predmet. Odlaze! Zaustavljaju se pola sata kasnije u Hervartovu! Vidimo ih kako razgledaju katoličku crkvu jedinstvene drvene arhitekture, najstariju takvu crkvu u Slovačkoj.


Inače, crkva je to koja datira jos iz 15. stoljeća a izgrađena je od crvene smreke. Unutrašnjost krase zidne freske nacrtane prije oko 550 godina. Sa par lokalnih ljudi dijelimo mir unutrašnjosti ovog vrijednog zdanja. Vani kiša i dalje pada! No dopustite mi sada da Vas sada provedem ostatkom pozornice!? 120km dalje od Bardejova i Hervartova smjestio se Spiški Hrad; ostaci dvorca u koji smo doklizili mirnim jutarnjim i mokrim cestama istočne Slovačke – preko grada Prešova – u prošlosti navodnih ugnjetavača mirnih Bardejovljanja.


Nebo se mijenja – oblaci nestaju i ponovno dolaze. Iznad zelenih poljanja uzdigla se obrambena gradina – dvorac, sagrađena u 12. stoljeću na ostacima rimskih i kasnije keltskih fortifikacija. Spiški dvorac je jedan od najvećih u centralnoj Europi, i Europi općenito, a i na popisu je UNESCO kulturnog naslijeđa. Davne 1241. godine izdržao je veliku opsadu Tatara; a sredinom 15. stoljeća ga je sa unajmljenom vojskom pokušala osvojiti čak i Engleska kraljica Elizabeta – zbog navodne protekcije svojih interesa u ovom dijelu Europe. Ah, ti Englezi!? Kasnije je ovo područje bilo pod stalnom promjenom vlasti – harali su tu malo i Habsburgovci, a nakon spajanja u veliko Austro – Ugarsko carstvo pa sve do pocetka 18. stoljeća Spiški Hrad bio je sjedište Ugarskih feudalaca na istoku zemlje.



Zapaljen je i uništen nakon kapitulacije Rakocijeve vojske 1710. godine. Danas je to jedan od najvrijednijih eksponata Slovačke kulturne tradicije, te mjesto održavanja kulturnih i teatralnih manifestacija. Spiš je zaista impozantno mjesto koje smo pogledali sa zadovoljstvom, te udahnuli dah viteštva i sjećanja na vrijeme slave. Arheološka iskapanja u ovom kraju inače su pokazala da je područje bilo naseljeno jos 5000 g. prije Krista. Ali … vratimo se na cestu, cestu kao scenu!

 Cesta nas u ovo rano popodne vodi dalje prema kišnim visoravnima Visokih Tatri, 150km dalje od Spiške doline. Ovdje nema užurbanosti, Tatre su oaza svjezeg zraka i velikih čistih kišnih kapi koje nas pogađaju kao strelice. Vidimo glavne glumce i njihov metalni predmet kako na sredini pozornice uživaju u planinskom ručku i zraku, te krstare ogoljenim proplancima. Nakon lokalne gastronomije, kulise se opet mijenjaju – nižu se pozadinske slike šume, jakog vjetra, i nižih temperatura nego što bi ih očekivali u ovo lipanjsko popodne, pa bilo gdje u Europi. Ali … planina je ipak planina!



Malo kasnije, slijedeći isprekidane crte i zavoje koje su vodili dublje u dolinu, i surfajući na dva točka preostalih 130 kilometara centralnom Slovačkom, ukupno 400km za danas – stižemo u lijevi dio naše današnje scene i pozornice – grad Bansku Bistricu. Kasno je popodne i tražimo smjestaj. Za zaista prikladnu cijenu smještamo se u samom centru grada, na glavnom trgu – u malo hedonističkom `dvoetažnom` apartmanu – hm, pa bitno je sto čovjek sebi želi priuštiti, no ova cijena za ovakvo okruženje je zaista pozitivno smiješna! Krasna je i dobra ta Slovačka zemlja. Dopustite mi još jednom, kao dežurnoj didaskaliji, par riječi o Banskoj Bistrici; vjerujem da `cesta koja život znači` ne bih imala ništa protiv. Vjerujem da cesta zna da je Banska Bistrica opisana jos 1255. godine, kada su njemački kolonisti naselili ovo područje.



Područje oko grada bogato je rudama, pa se još od kraja 14. stoljeća, osim zlata i srebra, ovdje kopa i u potrazi za bakrom i olovom. Banska Bistrica je tako stoljećima bila izvoznik vrijednih rudača u ostatak Europe, a novac koji su pri tom generirali ulagali su u boljitak grada, boljitak koji je svakako vidljiv i danas. Tako je još 1577. godine u ovim područjima otvorena i velika tiskara, jer je pisana riječ i općenito pismenost ljudi ovdje uvijek igrala značajnu ulogu. U 16. stoljeću, grad takodjer postaje trgovački i zanatski centar, a pogotovo nakon ekonomskog sloma Bardejova na istoku. Danas centrom grada dominira crkva Svete Marije, orginalno građena jos u 13. st.. Ipak, Slovaci su na Bansku Bistricu posebno ponosni iz jednog razloga, a to je da je ona bila centar Slovačkog nacionalnog pokreta za oslobođenje od nacisticke okupacije tijekom drugog svjetskog rata. Svjetla pozornice se lagano gase, i nakon večere i par piva akteri odlaze na počinak. Zastor se ponovno lagano spušta i drugi čin se privodi kraju!

 Slovačka je zemlja cjenovno prihvatljivog smještaja. Istok zemlje je neznatno jeftiniji nego zapad, ali su cijene u globalu kudikamo niže nego nego na Mediteranu ili općenito `morskim` destinacijama. Tako se u Slovačkoj, u starim UNESCO gradovima, može naći vrhunski dvoetažni apartman, ili ogromna rustikalna soba za 30-50Eur (za dvije osobe) noćenje + doručak. Inače, cijela. Zemlja ima razvijenu ugostiteljsku ponudu, pa zapravo gdje god da dođete ugodan, hotelski ili privatni, smještaj nije problem naći ‘ad hoc’. Kampova baš i nema, ili ih jednostavno mi nismo primijetili. Sve cjene su u prosijeku niže tijekom ljetnih mjeseci, kada je u Slovačkoj pod-sezona!

 Ova centralno-europska zemlja oskudjeva auto-cestama; a i motorima, tamo gdje auto-cesti ima, ne naplaćuju cestarinu. Ipak, vjerujem da je motoristima zanimljivije voziti lokalnim brzim cestama koje su kroz Slovačku čiste i 90% dobrog asfalta. Ceste su pregledne, a lokalna okolina i zelenilo podsjeća čak i na kišnu Englesku. Ograničenje brzine u gradu i kroz naselje je 60km/h, van naselja 90km/h, a na auto-cesti 120km/h. Ograničenja se ‘potrebno’ pridržavati kroz naselje, i to bez izuzetaka – jer jedine policijske patrole baš tu vrebaju. Ostala ograničenja moguće je kršiti i do 20% (op.a.). Slovaci voze izrazito pažljivo, pa ste sa strane rizika u prometu sigurniji nego u nekim drugim okolnim zemljama. Cjena 1L benzina u prosijeku iznosi oko 0,9-1,1Eur.

Čin treći – Etnologija! I još jedno podizanje zastora. Dobro jutro poštovani gledatelji; kako je scena jutros sunčana u svim smjerovima, a cesta suha i vozljiva?! Na pozornici Vam predstavljam Vlkolinec – vrijednu lokaciju živog muzeja na otovorenom na UNESCO-vom zaštićenom popisu; posljednje ostatke originalnog slovačkog narodnog života. Selo se smjestilo u Visokoj Fatri, 70km od Banske Bistrice. U donjem lijevom kutu scene, ponovno leži poznati Vam Zagreb; al krenimo redom! Kroz šumske proplanke vidimo naše aktere kako se probijaju ugodnim i zavojitim cestama, i druže se sa ekipom klasičnih oldtimera; traže Vlkolinec


 A to selo, koje je jedno od 5 slovačkih UNESCO zaštićenih lokacija spominje se prvi put davne 1376. godine. Selo danas predstavlja način života koji se u centralnoj Europi živio nekada, a 32 stalna naseljenika danas vijerno čekaju turiste te ih uvode u svoje domove pune artefakata iz prošlih stoljeća. Domaće životinje naokolo hodaju slobodne, i uživaju u jedinoj slovačkoj lokaciji u koju današnji život jos nije došao – ni TV, ni struja, ni voda! Voda je još uvijek u bunarima, TV nije potreban jer samo bi kvario doživljaj sjećanja, a struja – hm, pa postoje svijeće! Zašto mi u Hrvatskoj nismo u prilici, ili ne želimo, prodavati žumberak kao sličnu temu?! Kao i Bardejov, ne dirajte i ne lomite zidove, jer zbog utkane prošlosti u Vlkolinecu, zidovi su vrijedosti kao suho zlato – a unutar kuća nije dozvoljeno ni bljeskanje foto-aparatom!



 Lipanjski dan se budi; vruće je. Naši akteri sada odlaze iz Vlkolineca i preko paralela moto pozornice traže Zagreb, 800km udaljen! Vidmo ih kako jure na slovački grad Zvolen, a onda dalje prema Mađarskoj na Vač i Budimpeštu. Središnji prostor scene opet je popunjen hunskim horizontima, visokim temperaturama, tranzitinim prometom, labirintskom Budimpeštom, i vjetrom. U kasnije popodne, na Balatonu, stajemo na večeru. Balaton – ostaci socijalističke zabave iz 80-tih, glupa masovnost, nabijene vikendice; ili nas samo sve ostalo nervira zbog sjećanja na ugodnu i tihu Slovačku?! Noć pada, i svijetla pozornice se lagano gase. Par sati kasnije, i u Zagrebu smo – nakon 2000km za tri dana, ili tri čina – tri slovačka čina kulture i kulturnog naslijeđa. Zastor lagano pada, a cesta koja život znači tone u domaći san. Tone u san – do sljedećeg podizanja zastora!



Za tri dana potrošili smo ukupno 380Eur, uključujući u to: trošak benzina za 2000km, dva noćenja, hranu, i ulaznice. Prosijek od 125Eur po danu, s opaskom da zaista nismo oskudijevali ni u jednom pogledu. U Slovačkoj je 1L benzina u prosijeku oko 0,9-1,1Eur. Noćenje sa doručkom za dvije osobe iznosi od 35-55Eur; ali za tu cijenu dobijete smještaj kojeg se ne bih posramili nuditi ni renomirani svjetski hotelski lanci. Cijena hrane varira, ali se u principu za 10 - 15Eur po osobi moze zaista dobro jesti. Cijene ulaznica za lokalne kulturološke site-ove iznose od 3 – 6Eur.















Text, vožnja, photo: Marija i Matija Stojanović