Jedan malo stariji Matijin putopis koji je zaslužio svoje mjesto na du-moto portalu. Cilj je bio Grćka, a u skoro 9 dana dana Matija i Marija odvozili su oko 4000km na temperaturama od 40 stupnjeva te uživali u prerijama Kosova, Makedonije, Grčke i Albanije




Text, photo, vožnja … Marija & Matija Stojanović

Neke predaje govore kako je legendarni pjesnik Orfej vjerovao da je najprije nastalo Vrijeme. Iz Vremena je izišao Kaos, ogroman prostor koji je sadržavao  Noć, Izmaglicu, i gornje slojeve zraka. Po naređenju Vremena, Izmaglica se zavrtjela  u zračnom prostoru  strahovitom brzinom da se masa, dobivši oblik ogromnog jaja, nakraju razdvojila na dvije polutke. Ljubav je izašla iz sredine jaja, a polovice su postale Nebo i Zemlja.

Svakako da sam poželio vidjeti tu dobru staru zemlju – Grčku. Surfajući inernetom, supruga i ja, i gledajući mjesta koja bi mogli posjetiti u oko nam je upao krajnji jug Peloponeza, odnosno utvrdjeno mjesto po imenu Vatheia. To je bio cilj našeg putovanja i točka do koje ćemo voziti u jednom smjeru.
Bio je 6 mjesec u Zagrebu i bilo je jako vruće, toliko vruće da je pogled dalje od par metara ispred mene imao obrise fatamorgane; a asfalt – asfalt je bio užaren, i izazivao je primisli o dalekim prerijama. Sedam dana kasnije, u Zagrebu, petak navečer, poslozili smo stvari na motor, i čekali rano ujutro. To je bio početak naseg putovanja tog ljeta. Dan polaska osvanuo je u nevremenu i kiši, vidljivost par desetaka metara, jednom riječju 'abyss' na zemlji. Udari vjetra, prolomi, grmljavina, ali ništa sto bi nas zaustavilo na putu za jug hrvatske i `start` za Grčku. Sljedećih par dana odmarali smo po Pelješcu, dubrovačkom primorju, Konavlima – uživali smo u blagodatima lijepog vremena i mirisali ljeto. Sve dodatne pripreme za nastavak puta tekle su po planu, i u željene pustopoljine smo dalje krenuli nakon dva dana. Dogovor je pao da prvi dan vozimo što dulje, da pokušamo preći cca 600km i uđemo duboko u Makedoniju, te smo u tu smo svrhu izabrali cestu preko Crne Gore, Kosova, Makedonije, jer htjeli smo napraviti krug – na povratku ćemo proći Albaniju. Krenuli smo iz Konavala oko 9H ujutro. Dan je bio prekrasan, ali se već u jutarnjim satima osjećala vrućina, i sve nam je više bilo jasno da će tako biti i sljedećih dana, a idemo još južnije, na jug Europe. U Crnu Goru smo ušli nakon pola sata, bez zastoja, bilo je jutro i još se nisu osjećale kolone turista u tranzitu. Gradovi i mjesta laganao su se nizali, sunce je bilo sve jače, crnogorske uvale bile su pune kupača, a okolo prekrasna priroda. Prošli smo Budvu i sv. Stefan, trenutno najmodenija ljetovališta na tom dijelu Jadrana, došli do Petrovca i skrenuli za Podogoricu.


 To je cesta koja se penje visoko iznad razine mora i prolazi kraj Skadarskog jezera. U Podgorici stajemo na benzinskoj pumpi, lagani odmor i cigareta – jer čeka nas poprilčno težak dio ceste koji se kanjonom rijeke Morače penje prema Kolašinu, Rožaju, i dalje prema Kosovskoj Mitrovici i Prištini.  Na ulasku u Kosovo dočekala nas je poznata slika – vojska i policija. Usprkos lošoj cesti, ovaj prvi dio Kosova je predivan, redom se nižu kanjoni i zelene poljane. Nakon poprilično duge vožnje zavojitim usjecima, velikih temperatura, patrola, kolona i vojske, dolazimo u Kosovsku Mitrovicu. Sa strana počinju poznate TV slike UN kolona, plavih kaciga, tenkova, bodljikave žice, natpisi 'the dog', 'the cat', a okolo ostaci rata, zapaljene tvornice, i `vozni park` koji pripada minulom vremenu.



Usprkos vidnom nedostatku standarda ljudi su i preljubazni u odredjenim trenutcima. Slična slika proteže se skroz do makedonske granice na koju dolazimo kasnije popodne. Smiraj je dana i sve odiše nekim čudnim mirom. Prolazimo pregrađem Skopja, sve je puno ljudi, okolo ceste su nepregledni štandovi, vika, ljudi pretrčavaju cestu, gužva je poprilična. Sunce lagano pada, daleko smo – sad me tek uhvatio 'feeling' putovanja, mada smo već umorni jer odvozili smo već 500km po velikoj vrućini i nemilim uvjetima. U Velešu se smještamo za noć, i motor parkiramo na recepciji. Sutra ćemo dolinom Vardara prema Gevgeliji (istočna granica: Makedonija – Grčka), pa dolinama sjeverne Grčke prema Koufalji, prijevojima Veroie i Kozanija, dalje na Kalampaku – posjetiti jedan od najljepših krajolika na svijetu – Meteore!!!


 Jutro je osvanulo predivno, sunce; spavali smo snom pravednika. Gledamo rijeku s prozora i Veleš koji se kupa u jutarnjoj svjetlosti. Spremamo stvari, i nakon doručka krećemo dalje. Sat vremena kasnije bili smo u Grčkoj. Temperatura je već laganih 35, a još je jutro. Sjeverni gradovi Grčke su svi na istu foru, široka ulica i niske kuće sa strana; a grci uživaju u hladu, vrte mantre i kartaju. Vrućina je sve veća, nalazimo se u udolini i razgledavamo sjevernu Grčku pokrajinu 'Macedoniju', dok se redom nižu gradovi Veroia, Kozani – fino je; daleko smo i osjećaj je neopisiv. Ceste su široke, po sredini je dvostruka crta – ali ljudi imaju finu naviku, svi se voze desno, i motorima je po sredini 'passage' uvije otvoren – i tako je kroz cijelu zemlju.




 Grci voze brzo, no nisu ludi ko' naši balkanski prijatelji, poštuju promet. Sa strana mi se nižu stotine znakova, široka prostranstva; a u daljini naznake planina i prijevoja – tu ćemo proći; bar će vrućina malo opasti kad se popnemo naviše. Prolazimo Kozani; lagano se uspinjemo prema brdima; ravničarska vegetacija ostaje za nama i šuma je sve gušća. Temperatura pada za koji stupanj, što se jako osjeti u ovim uvjetima – ipak je sredina Srpnja i stupanj osvježenja itekako pomaže. Ispod nas protežu se doline, vidici se mijenjaju, prometa uopće nema. Jedna pojedinost nam je upala u oko – svugdje oko nas, sa strana ceste bile su male zavijetne kućice (slično kao u Hrv.) – jako nas interesira što su one – valjda će nam netko na ovom putovanju to i objasniti, jer kasnije se ispostavilo da ih je puna cijela Grčka. Spuštajući se prema Graveni  ugledali smo znak 'Bridge of Pasha'; most na staroj otomanskoj cesti prema Ionnini (koju ćemo posjetiti par dana kasnije) – lokalitet iz vladavine Otomanskog carstva, izgrađen krajem 18st, a uništen 1941 od strane Britanaca.


Makadamom vozimo nekih 5km; prolazimo kroz usjeke rudimentnih stijena koje izgledaju kao neka druga planeta i pronalazimo srušeni kameni most u usjeku potoka; avantura je počela – izgleda odlično. Inače se palimo na povijest. Mjesto odiše čudnim mirom. Ponovno stajemo i skidamo užareni goretex; odmaramo na stijeni ispod mosta. Dalje u kanjonu vidimo lokalne mještane koji se kupaju na brzacima. Zamišljamo otomanske karavane koje prolaze tim spaljenim predjelom; zamišljamo kako im je vruće; zamišljamo kako prebacuju svoj teški teret preko kamenog mosta, kako tjeraju mazge, kuhaju čaj, i možda sjede na istom mjestu kao mi i pričaju o tisuću milja koje su odjahali i prohodali. Zato smo u grčkoj – da zamislimo takav svijet; da osjetimo zemlju i njenu bogatu i turbulentnu povijest; da posjetimo slične lokalitete i vidimo što više. I nama će biti vruće; i mi ćemo tjerati svog konja kanjonima; mi ćemo biti naša 'osobna' karavana; mi ćemo pričati o tisućama milja koje smo odjahali – želimo cestu i meditaciju prohujalog vremena. To je naš cilj.
 
 Vrućina se nesmiljeno nastavljala; bili smo prašni od makadamama i asfalta. Mirisi centralne Grčke su opijajući, bilje spaljeno neprekidnom vrelinom, ljetna kiša koja je natopila zemlju širi miris blata i trave; okolo je prazno – djeluje utopijski – još nekih 100-120 do Kalampake i ugledati ćemo Meteore. Popodne dolazimo u taj mirni gradić u podnožju klisura koje se dižu visoko nad njim. Kalapmaka je smjestena na granici sa pokrajinom `Tessalija` - poznatijom kao trbuh zemlje. Izgledalo je zaista dobro – mjesec se već lagano pojavio iznad klisura. Vrijeme smo počeli brojiti u kilometrima... ''ah da, to je bilo prije 700km, ma ne ne, prije 1000km..''


Sutra ujutro ćemo posjetiti Meteore, uživati u jednistvenom pogledu jednog od najljepših krajolika na planeti, i nastaviti nepreglednim ravnicama Tessalije, preko Lamije i prijevoja Gravie i Amffise dalje prema 350km udaljenim Delfima, posjetiti mjesto gdje su sve 'ikone' starog svijeta tražili proročicu Pitiju, i njene savijete.!!!  I tako …Treći dan mirišemo jutro u Meteorima, ludo - ludo. Pa to nismo sinoć doživjeli u ovakvom svjetlu – odlično je; stijene su smeđe i narančaste. Budjenje je zaista ugodno na ovom mjestu. Spremamo stvari na motor i odlazimo na doručak u obližnju tavernu. Uživamo u jutarnjoj kavi, baš je dobro tu! Upoznajemo mladi bračni par iz Italije na BMW-u; stigli su trajektom u Igoumenitsu i plan putovanja im je isti kao naš! Zajedno komentiramo kartu! Nakon doručka odlazimo uskom cestom iza Kalampake obići `stijene`. Mitovi kažu da su to okamenjeni divovi, ili tajno mjesto na kom je bog Zeus mogao čuvati svoje munje. Prvi naseljenici, koji su tražili utočište u pećinama i klisurama oko Meteora, dolaze još prije par tisuća godina. Gradnju manastira na vrhovima započeli su opati koji su u 14st., nakon sloma Bizantskog carstva, pobjegli pred turskim osvajačima.


 Sa vrha vidimo početak Tessalijske ravnice kako se kupa u žutoj svjetlosti i lagano nam otvara svoja vrata; pravci dugi kilometrima, iz kojih proviruje fatamorgana jutarnje vreline. Potom smo redom projurili gradove Trikalu, nesnosno vruću Lamiu, i stigli u Graviu - mali gradić u kom stajemo i tražimo prikladno mjesto za ručak. Inače, Gravia je poznata po čuvenoj bitci iz 1821g. u doba grčkog rata za nezavisnost, i mjesto je kojeg se Grci rado sjećaju i ponose. Lokalni stanovnici, poznatiji kao Suliotsi, nisu dopustili prolaz sultanskoj vojsci Omera Vrionisa, koja je tad brojila par desetaka tisuća vojnika i napredovala prema Peloponezu.. Lokalni vođa otpora Androutsos okupio je oko sebe 120 pobunjenika, uključujući i njihove žene, i iz lokalnih utvrda hrabro pružao otpor, zaustavivši pri tom napredovanje sultanske vojske toliko dugo dok se okolna grčka plemena nisu udružila i krenula u odlučujuću bitku, te 1822 slomila otomansku vojsku i izborili svoju državu. Gravia je postala simbolom 'grčkog otpora' bilo kakvom ugnjetavanju.


 Nakon odmora i ručka krećemo prema Delfima; predivni pejzaži otvaraju se pred nama; sa vrha brda ponovno vidimo more i ravnice u kojima rastu masline. U Delfi i dolazimo oko 15h popodne, oko 350km je za nama. Dolazimo pred arheološke iskopine Delfi – pa to izgleda zaista ludo; pada mi na pamet hedonizam starih Grka iz doba Antike – ljudi su zaista znali uživati! Delfi su čuveno starogrčko svetište pod obroncima planine Parnas. Planinski masiv Parnas, prema grčkom mitu posvećen je Apolonu, Dionizu i muzama. Apolon je inače jedan od najvećih grčkih bogova, bog je sunca, muzike i poezije. U njegovom hramu, proročica Pitija, davala bi dvosmislene odgovore na pitanja što su ih pojedinci (Ahil, Odisej ...), gradovi ili države u važnim prilikama postavljali (e.g. pred odlazak u rat). Sjedila bi na tronošcu omamljena plinovima koji su izvirali iz pukotine ispod nje, te žvakala sveto lovorovo lišće – i... padala u trans. Svetište Delfi uništeno je i opljačkano tijekom prodora Kelta u 3st. prije Krista. Današnja istraživanja pokazuju kako su Delfi možda bili i vješti marketinški trik starih grčkih vlastodržaca – koji su preko instrumenta Pitija, vješto upravljali željama i strahovima ondašnjih regionalnih vojskovođa i praznovjernog naroda! Hm, moguće!?Mada se u današnjem hrvatskom pravopisu kroz neke Pitijine izjave objašnjava kako  'zarez' utječe na smisao i dvoznačnost rečenice! Dali je to možda potvrda – manipulacije?! 



 Sat i pol kasnije bili smo ponovno na cesti. Vozit ćemo još toliko dugo, sve dok sunce ne zađe za horizont – želimo stići što bliže Korintskom tjesnacu. Sunce već lagano zalazi, i nakon skoro 500km od Kalampake i Meteora, već 150 od Pitijinih savjeta i Delfi ,vidim natpis `hotel`; i gradić: Vilia; odličan; pravi grčki; taverne; stari ljudi koji u rukama vrte mantre; ugodan osjećaj; miriše hrana; predivni drvoredi – tu je naš odmor večeras. Raspremamo se u hotelu, tuširamo, i izlazimo na večeru u grad.


 Dan četiri i predivan osjećaj daljine; probudili smo se kao ptice, uz glasan zvuk cvrčaka. Ovaj dio Grčke je odličan, podsjeća me na hrvatske otoke. Od Vilie prema Korintskom tjesnacu postoji mala uska cesta koja prolazi obroncima obraslim borovom šumom. šire se mirisi smole spržene jutarnjim suncem. Pakiranje!!! Odlazak! Kilometri ponovno! Konačno vozimo uz more; ponovno osjećamo ljeto u pravom smislu riječi. Napustamo pokrajinu Attica. Sa obronaka gledamo malo mjesto Ano Alephori, na obalama zaljeva Kolpos. No kako dolazimo bliže, Alephori i sljedeća mjesta, podsjećaju nas na zaboravljeni Grčki turizam, nema nikog, sve je prazno i ne baš čisto. Idemo prema gradu Loutraki koji je na istočnoj strani Korintskog tjesnaca – odmah preko je Korint i ruševine starog drevnog grada. Par kilometara nakon Loutrakija stajemo na jutarnjoj kavi i doručku. Na korintski kanal stižemo nakon pola sata – ludnica, koja visina, kako je čovjek to mogao prokopati.


 Priča o Korintskom kanalu seže još iz doba Stare Grčke, točnije sa kraja 7st. prije Krista, kad je stanovnicima starog antičkog grada Korintha sinula ideja o gradnji Diolkosa – popločane ceste po kojoj su na drvenim valjcima vukli manje brodove, i koja je spajala dvije obale na najužem djelu kopna. Bilo je to lakše i brže nego ploviti okolo Peloponeza. No, kad su brodovi postali preteški, cijeli proces je postao nezamisliv bez gradnje kanala. Infrastruktura za napraviti nešto tako nije postojala sve do druge polovice 19st. naše ere, kad su Francuzi krenuli sa izradom. Kanal je dovršila Grčka kompanija 1893 godine. Danas je dug oko 6,5km, dubok 8m, širok do 30m, a klisure sa strana su visoke oko 65m. Služi za prolaz svim brodovima kojima gabariti dozvoljavaju. Dvije obale, danas su spojene dvama mostovima na rubovima kanala.

 Inače, današnji grad Korint je bezvezan – manje više svi grčki gradovi (osim Kalampake i Vilie) su mjesta koja me baš nisu privukla; inače se trudim izbjegavati aglomeracije, masovna okupljanja, uske nesimpatične ulice – pogotovo jer je sve zaglušeno prometom – a takav je i Korint! Kolone i kolone. Bezuspješno tražimo neki znak koji bi nam pokazao put prema ruševinama starog grada iz doba antičke Grčke, a isti pronalazim tek nakon ljubaznih uputa lokalne policije. Arheološki lokalitet tad smo pronašli s lakoćom! Izgledao je impozantno!


 Okolo su ulice koje kao da odišu 'trenutcima' iz 'starog' vremena – izrađuju se glinene vaze, suveniri... okolo su masivni zidovi `antickog grada`. Stari Korint bio je važno pomorsko i trgovačko središte Antičke Grčke, a također i centar keramičke proizvodnje. Pretpostavlja se da su ga utemeljili stari Dorani u 9-om st. prije Krista. U Korintu se nalazi i najveći Apolonov hram na Svijetu koji datira iz 6-og st. prije Krista. U prvom st. nove ere apostol Pavao utemeljio je kršćansku općinu iz koje je Korinćanima uputio dvije poslanice s obiljem podataka o životu helenističkog doba – poznatije kao; Poslanice Korinćanima!!! Jedan kuriozitet tog podneblja je taj da su sadašnji stanovnici okolnog područja, u kom se nalaze ruševine drevnog grada, zaista znanstveno dokazani potomci starih Dorana, iz onog vremena – tisućama godina nisu se 'navodno' pomiješali ni sa bizantinskim pridošlicama, a ni ostalim plemenima.


 Nakon dobrog vremena koje smo proveli uživajuću u okolici, krećemo dalje. Idemo južnije prema Paglii Epidavros, voziti ćemo do 14h popodne, naći kamp i ostatak dana posvetiti odmoru! Bit će to najkraća dosadašnja ruta: cca. 250 - 300km od Vilie. Stigavši na Pagliu Epidavros i obale Egeja, podignuvši šator, vidimo da je mjesto zaista ok, kampovi su smješteni među borovom šumom i maslinama – pješčana plaža u duljini od nekoliko kilometara proteže se cijelim zaljevom. Toliko je široko da se povremeni kupači jedva naziru u daljini – pravo mjesto za intimu i uživanje. Simpa mali gradić sa ugodnim ljudima. Pošto smo vozili već skoro četiri dana i šetali po raznim vrelim povijesnim lokalitetima; donosimo spasonosni plan – ne samo da ćemo ovdje provest popodne i noć; već ćemo ostati i sutradan – tek ćemo preksutra skupiti šator i uputiti se u skoro 400km udaljeni jug Peloponeza i Vatheiu. No... sutra ćemo ujutro krenuti u jutarnji izlet, posjetiti  obližnje ruševine Mikene, Tomb of Atres, i najveći teatar antičkog svijeta Epidavros; nekih 150 - 200km cestovne idile. Na počinak se tog dana povlačimo jako rano!


U rano jutro petog dana, sljedimo cestu prema Mikeni. Usput se malo vozimo po uskim stranputicama i maslinicima, i razgledavamo ostatke starih Mikenskih mostova na staroj antičkoj cesti prema Mikeni. Po povratku na glavnu cestu prolazimo pored starih srednjovjekovnih utvrda Napflia i Argosija; te bacamo oko na stari Tirint – civilizaciju koja je zajedno sa Mikenjanima živjela u dobu prije starih Grka! U Mikenu i lavlja vrata došli smo rano, već oko 10h ujutro. Posjetili smo čuveni 'tomb of Atres' a potom odradili i `tour` po Mikeni. Fantastično! Grad ispod božjeg brda!


 Mikena je bila Antički grad-država. Otkrivena je 1870g.,u pokrajini Argolidi. Nosioci Mikenske kulture ne potječu iz Egejskog područja kao ostali... Oni su Indoeuropljani koji su na početku 2-og tisućljeca p.n.e iznikli u Grčkoj, i tu postali vladari domaćeg pučanstva. Svoj najveći procvat kultura doživljava oko 1600g. p.n.e, a uništenje i katastrofa za Mikenu slijedi na kraju 13st. p.n.e., kada upadaju nova plemena nošena seobom. Ostatke grada čine kraljevska palača i nekropola, opasana jakim kiklopskim zidovima, s monumentalnim ulaznim vratima – poznatijim kao `Lavlja Vrata`! Nedaleko izvan zidina nalazi se Atrejeva riznica (tomb of Atres), tj. grobnica, s kupolom, i dugim prilaznim hodnikom. U takve grobnice, pohranjivali bi se balzamirani leševi poglavara, umotani u plahte, za zlatnom maskom na licu. Mikenska arhitektura se zbog grubo klesanog kamena, slikovito opisuje kao kiklopska, zamišlja se da su graditelji imali ogromnu snagu. Mikenjani su pokorili i staru Minojsku kulturu na Kreti... kulturu koja je uzivala samo mediteranske blagodati i nije poznavala pojam rata.


 Puni dojmova iz Mikene jurimo prema teatru Epidavros (iz 4st. pr. Krista) koji je imao 14.000 sjedećih mjesta i bio najveći u antičkom svijetu, a i dan danas sluzi za kulturne manifestacije i predstave. Rano je popodne, vremena je na pretek! Tek sutra se planiramo voziti istočnim obroncima Peloponeza, uz obalu Egeja, prema Sparti i Menelaji – vidjeti mjesto odakle je krenuo napad na Troju!



 šesti dan donio je predivno jutro i osjećaj odmora koji nismo imali od kada smo krenuli na put. Lagano smo spakirali stvari, pospremili šator, te sjeli na jutarnju kavu. Kroz razgovor s gazdom, koji iznenedjujuće dobro priča engleski, konačno smo doznali i što su male kućice sa strane ceste kojih ima kroz cijelu Grčku – zovu se `proskinitariji` i zavjetna su mjesta ljudi koji su imali prometnu nesreću. Redovito ih održavaju obitelji unesrećenih. Nakon doručka krećemo prema gradiću Leonido na jugoistoku poluotoka, koji je raskršće za unutrašnjost južnog Peloponeza prema Sparti i Menelaji.





Po dolasku u Leonido otkrivamo da je cesta prema Sparti jako loša i zahtjevna, puna pijeska i izbrazdana utorima. Ali sve u svemu odiše pravim Grčkim pejzažima, vozimo se kanjonima u kojima raste rogač, i mirišemo Mediteran. U mjestašcu Kosmas stajemo na kavi. Kosmas je visoko iznad razine mora, okružen crnogoričnom šumom, i podsjeća nas na scene iz filma Mediterraneo – vrisci djece koja trče naokolo, bake koje u dugim opravama sjede ispod drvoreda, čiče koje puše lule i oslanjaju se na iskrivljene štapove... jako slikovito.

 
Dalje smo nastavili dolinom središnjeg juga Peloponeza vozeći se proplancima maslina, te stigli na Menelaju i dolinu Sparte ranije popodne; uživali u samoći koju nam je mjesto ponudilo - na vrhu nije bilo nikog – a nije ni čudo jer do vrha brda vodi mala neugledna makadamska pasica, koja nam je zadala poprilične muke dok smo gore penjali 230kg teškog Suzukija. Vjetar u granama borova budio je prošla vremena i odisao starom Antikom. Zamišljamo starog kralja Menelaja kako se tu zavjetuje prije svog pohoda na Troju u potrazi za Helenom. Menelaj je, prema Grčkom mitu, spartanski kralj, sin mikenskog kralja Atreja i Europe, Agamemnonov brat. U Homerovoj Ilijadi bio je jedan od najhrabrijih junaka. Sparta je u to doba bila grad država. Osnovana je u 10st prije Krista. Bila je čuvena po svojoj vojsci i tzv. 'spartanskom' odgoju djece, koju su pretvarali u kasnije okrutne vojnike. U 5. stoljeću prije Krista u Peloponeškom ratu su pobijedili Atenu, tada najjaču pomorsku silu stare Antike. Uništena je u 2. stoljeću prije Krista kada su Rimljani poharali Grčku. Tad Sparta gubi svoju važnost.

 
 Udišući zrak prohujale Antike krećemo dalje – prolazimo dolinom Sparte prema Aeropolisu. Preko Aeropolisa otići ćemo na krajnji jug Peloponeza u potragu za Vatheiom, utvrđenim gradom – ciljem našeg putovanja. Pejzaž se postupno mijenja – vegetacija je spaljena suncem, a lokalni požar koji je mjestimično poharao predjel - samo pojačava dojam. Naime, jug Peloponeza prošaran je mjestašcima sa jedinstvenom arhitekturom koja seže iz doba dok su taj dio napadali gusari. Tako su lokalni stanovnici radi lakše obrane gradili kuće u obliku utvrđenih kula – a isti način gradnje zadržao se do današnjih dana. Takva je i Vatheia koju smo nakon pet i pol dana vožnje konačno ugledali. Već smo odvalili preko 2000km i uživamo u vidicima prema pučini Mediterana – dolje je Kreta!!! Svoje noćenje planiramo u obližnjem mjestu Gerolimenas. Ugodno ribarsko mjesto sa ugodnim ljudima i predivnim hotelom iz kojeg puca pogled na uvalu omeđenu klisurama. Nakon olakšavanja od teške 'moto-uniforme' odlazimo na kasno kupanje i uživanje u lokalnoj gastronomiji.  Okolica i ugođaj su pun pogodak. Noć polako pada.


 Sedmi dan; nakon obilnog doručka, koji nam svakako treba u ovim vrućim danima sparine i ceste krećemo dalje. Ovo je prvi dan našeg povratka na sjever. Opraštamo se od Gerolimenasa i krećemo prema obližnjoj Kalamati. Današnji plan je voziti što dalje, nekih 600km, projuriti zapadnim obalama Peloponeza preko novog mosta kod grada Patras, koji spaja poluotok i glavno grčko kopno, te nastaviti dalje prema Amfilochii. Ovo je samo cestovni dan, nema razgledavanja, nikakvih lokaliteta, samo okretaji, vjetar, znoj ispod kacige, daljina, horizonti, idemo što dalje – projuriti ćemo cijelu `zapadnu` Grčku. Sa strana se nižu prostranstva mandarina, poljoprivreda je u zamahu; cestom se vozaju kombiji nakrcani jeftinom radnom snagom tamnije puti. Vozeći se oko Zuchara na cesti prema Pyrgosu, u oko mi upada duga pješčana plaža koju gledam već nekih 10min i želim biti tamo. To je Ionsko more i sigurno je dobro i osamljeno?! Po dolasku vidimo da plaža zapravo nema kraj; toliko je velika da su na njoj ljudi u fatamorgani, a more je totalno plavo – otvoreni Mediteran – divota. Par sati provodimo uživajući u pijesku, suncu i okolnim trstikama. Oko 18h bili smo na mostu, umorni smo, ali voziti ćemo još nekih 150km. U Amfilochii se smještamo u obližnjem hotelu i upijamo dojmove prohujalog popodneva – dobro smo to odradili – Peloponez je već davno za nama.


Plan osmog dana je otići i posjetiti jezero Pamvotis i grad Ioninnu, stari bizantski centar regije koji je poprimio obilježja svojih kasnijih osvajača iz Turske; popeti se u sjeverne Grčke planine; voziti se tromeđom Albanija – Grčka – Makedonija prema Konitsi, jezeru i gradu Kastorii, Fiorini, ući u Makedoniju ispod Bitole, te kasnije navečer doći u Ohrid. Ujutro oko 9h krenuli smo u ispunjenje nauma. Ionnina je zaista ok, stari grad smješten je unutar zidina obrambene kule, uskih slikovitih ulica i znameite džamije u centru grada. Zidine odzvanjaju orjentalnom glazbom sa uličnih štandova.


 Sjeverne Grčke planine koje su sljedile potom, i prijevoji nakon Konitse i Kastorie su zaista mjesto koje se ne smije izbjeći – ugodna temperatura i nepregledno zelenilo svud okolo. Cijelo popodne nam je proteklo u vožnji i krstarenju kantonom Epirus. Nakon planina slijedile su nizine, pa ponovno planine, pa nizine, pusti pejzaži crvenih stijena, totalno napuštena mjesta oko Fiorine – ostavljena još u doba drugog svjetskog rata; utopijske slike vožnje, malaksalosti od vrućine i inih zadovoljstava dva kotača. Grčko – Makedonska granica ispod Bitole, iz smjera kojim smo mi došli, je sve samo ne granica. Prolazi se okućnicama mještana i cestama koje se zapravo tako i ne mogu nazvati (sa strana su još uvijek putokazi 'Yugoslavija'); ali uspjevamo, i kasnije popodne nam ponovno donosi smiraj Makedonije. U Ohrid dolazimo oko 20h navečer, umorni – ne od ceste, već od nesnosne vrućine! U dva dana smo odvalili oko 1300km. Ohrid je pun ljudi, turista, i teškom mukom nalazimo mjesto za spavanje. Spremamo motor u dvorište domaćina i nakon lagane šetnjice i večere odlazimo na zasluženi počinak. Odmor nam jako treba jer je sutra zadnji i velik dan, dan povratka, i dan prolaska kroz Albaniju!!!


 Dan devet, i začuđujuće hladno jutro. Magla sa Ohridskog jezera stvara vlagu, ceste su prazne, zapravo okolo nema nigdje nikog. Na albanskoj granici je hrpa ljudi, već zamišljam kako tu stojimo i čekamo satima. No nije bilo tako; albanski carinici pozivaju ljude valjda onako kako im se tko svidi. Bili smo medju prvih pet. Hrpa papirologije, 20E osiguranja za dvije osobe, carinik lijevo, carinik desno, pečat, potpis i albanski horizonti su pred nama. Istina je da je okolo sve načičkano bunkerima i odiše vremenom Envera Hodže, ali nije tako loše kako se priča. Albanija je zemlja krajnosti. U par metara susretnu se i kočije i novi Mercedesi, izmjene se bogate ville i drvene straćare. Bila je nedjelja, a u zemlji je to dan za svadbe, pa je pjesma i veselje odzvanjalo na svakom koraku, i svakako – kolone automobila standarda boljeg nego u nekim zapadnim zemljama. Poprilično smo iznenađeni. Elbasan je prvi grad u koji smo došli, i odmah ugledali potpuni kontrast zemlje – poprilično je prljav; loša cesta, odjeća se prodaje sa ceste, sa hrpe, blato i konjske zaprege ... ulice bez putokaza.... Elbasan je danas centar albanske industrije, a ima sasvim drugačiju povijest. Poznatiji je po turskim kupeljima iz 17st.  koje nismo posjetili jer smo bili u tranzitu, a saznali smo da je bio i centar Albanskog nacionalizma u doba vladavine otomanskog carstva. Prema Tirani se penjemo visoko u brda, preko prijevoja. Pogleda nam puca na albanske doline i nepreglednu prazninu. Cesta je totalno loša, a opet - okolo su restorani koji su kao iz nekog drugog vremena (u jednom od njih i stajemo), valjda su ih izgradili bogatiji povratnici. Ljubazni konobari pričaju talijanski, pa nam je odmah lakše jer su nam objasnili kuda i kako dalje. Nakon ručka i 50-tak kilometara koji su potom slijedili dolazimo pred Tiranu. Grad je to koji se ne može opisati riječima. Tirana je mješavina 17-og i 21-og stoljeća; samo je slike mogu opisati, i ako ste je vidjeli i doživjeli uživo – lijevo su zaprege a desno su Lexusi, lijevo su siromaštvo i kočije, a desno je novac; a onda se to sve odjednom zamijeni i više nema kraj ni početak.

(


Teškom mukom pronalazimo cestu dalje prema Skadru i otkrivamo da je taj dio ceste kroz Albaniju potpuno nov i ravan, naseljen jedino brojnim, malim benziskim postajama – nekih 100km ugodnog asfalta. Doduše, Marija se kune da je sa strane vidjela kako djeca šetaju s pištoljima. Vozili smo poprilično brzo, a gdje god smo stali svi su bili ljubazni i susretljivi, bez presedana! Kontrasti!!! Ne razumijem pozadinu zemlje, pa sam totalno pasivan i vjerujem da bi je uvijek izabrao kao najkraći pravac prema Grčkoj i Turskoj. I hoću, jer Albanija je jako privlačna sama po sebi. U Skadar smo stigli oko 15h popodne, prokrstarili gradom i uputili se na Muriqan – Albansko Crnogorsku granicu udaljenu 15-tak km-a. I to bi bilo to. Crnu Goru smo nazad odvozili u komadu, prošli Debeli Brijeg i našli se u ugodnoj i poznatoj nam ljepoti našeg cilja – Konavala. U skoro 9 dana dana odvozili smo oko 4000km (+ 1000km: ZG – Konavle – ZG), na temperaturama od 40 stupnjeva; uživali u prerijama Kosova, Makedonije, Grčke i Albanije. Posjetili smo lokalitete o kojim smo sanjali kao djeca, te se družili s bogovima i cestama. A dogodine – tko zna – idemo jos dalje!!! Mozda će nekom naša tura izgledati pre-brza i pre-kratka, i mozda će netko reći da smo malo zaboravili pisati i družiti se s lokalnim stanovništvom; no ajmo reći da smo odradili ono što smo naumili i vidjeli što smo htjeli. Svatko od nas ima drugačije prioritete i želje – a naši su uslišeni; za sad!

Text, photo, vožnja … Marija & Matija Stojanović