Na poziv zagrebackih Harley-evaca, a prije svega to je bio Frenki, odazvao sam se sa odusevljenjem da ucestvujem u karavani Grand Tour Europa 2009. U pocetku je trebalo biti 12 motocikala, zatim se je taj broj spustio na 10, pa na 8 i na kraju smo bili nas sest osoba na 4 motocikla: Dino sa suprugom na Harley-Davidson Ultra Classic Electra Glide, Zoltan sa suprugom na H-D V-Rod, Frenki na H-D Ultra Classic Electra Glide i moja malenkost na H-D Road King Classic.

Uglavnom, odmah na pocetku da opisem rutu koju smo odradili:

Sarajevo – Zagreb – Prag – Drezden – Berlin – Hamburg (Harley Festival) – voznja obalom i lokalnim cestama Sjevernog mora – Amsterdam – Brugges – Normandija lokalnim cestama uz zapadnu obalu Francuske – Pariz – Zeneva – voznja lokalnim cestama i po brdima i dolinama Svicarske ka Interlakenu (Harley Festival) – dalje lokalnim cestama ka Luganu – Italija – nazad u Austriju ka Insbrucku – Villach – Ljubljana – Zagreb – Sarajevo

Ukupno 5.800 km. 14 dana.

Osnovni i najvazniji utisak, odnosno iznenadjenje je odsustvo bilo kakvog umora, iako smo vozili danima stotine i stotine kilometara dnevno, ponekada i 800 km, po kisi i suncu. Svi neki zdravstveni problemi koje smo eventualno imali su naprosto nestali. Kada se vozim automobilom recimo od Sarajeva do Zagreba, a to je 400 km, dodjem sav slomljen i umoran, no sav taj put na motoru nije ostavljao nikakvog traga i obicno bismo nakom stotina kilometara i dolaska u tu nasu neku planiranu destinaciju, malo se osvjezili i odmah u grad na obilazak, na pice ili veceru. Cudo jedno, da li je to adrenalin ili nesto drugo, ja ne znam, ali znam da smo bili vrhunski raspolozeni i minimalno umorni.

Noc prije polaska iz Sarajeva, padala je uzasna kisa, kao i uostalom u cijeloj Europi tih zadnjih 15-ak dana. No, kocka je bila bacena i nije bilo povratka, tako da sam se spremio i naredni dan – 24.06.2009 krenuo ka Zagrebu. Na moje iznenadjenje i opce odusevljenje, osvanuo je fini i sucani dan. Huuuuraaaa. Krenuh, s bozijom pomoci. Put do Zagreba protekao je mirno, no tik pred Zagrebom morao sam obuci kisno odijelo, no samo na kratko. Spavanje u Zagrebu, a naredni dan Mario, jedan super lik i covjek koji je trebao poci sa nama ali je odustao radi porodicnih razloga, priredio nam je oprostajni party za sretan put, u kombinaciji sa svojim rodjendanom, na kojem je prisustvovalo barem 30-ak bikera, uz odlicnu veceru i tamburase, grupa “Panorama” koji su i mene i ostale odusevili profesionalnoscu i perfekcijom svoga performansa. Evo dvije slicice sa toga dogadjaja:


I tako, osvanulo je i jutro 25.06.2009, dan polaska grupe iz Zagreba. Sastanak ispred hotela “Vienna”, doslo je nekoliko bikera na “zadnji” pozdrav, upalismo motore i – gas. Evo je jedna slicica trenutak prije polaska:



Prvi cilj i prva destinacija – Prag. Sve je bio dobro, tek smo se malo zagrijavali, a vec smo ugledali prve kuce ovog predivnog grada. Malo smo se bili zabrinuli jer smo culi vijesti o velikim poplavama u dijelu Ceske prema Pragu i u samom Pragu, no nista od toga nismo vidjeli, osim grada zmajeva:



U glavnom gradu Ceske nas je docekao Niksa, frenkijev prijatelj koji radi u Pragu, vec ranije nasao nam je smjestaj u jednom malom hotelu u centru i cim smo se malo osvjezili, krenusmo u obilazak. Obzirom da ja ranije nisam bio u Pragu, odusevila me je stara arhitektura centra grada i svakako cu se vratiti da tamo provedem nekoliko dana vise, a sto bih preporucio i svakome drugom zeljnom ovakvih ljepota. Niksa nas je poveo u jedan lijepi restoran u centru, no primijetio bih da je izostala zivost velegrada, nekako mi je bilo pusto, iako je bilo tek izmedju 21h i ponoci. Lagano smo prespavali umorni od puta, a Niksa nam je svakome ponaosob poklonio po jednu bocu vina za sretan put (to cemo vino kasnije u Drezdenu popiti sa posebnim zadovoljstvom).


Iz Praga smo lagano nastavili ka Drezdenu pogledujuci u nebo, jer kisa samo sto nije pocela padati. Principijelno, kisa nije problem ako imas dobru opremu, no kako motocikl po defoltu nije gradjen kao amfibija, te se ni mi nismo radovali voznji po kisi. Uskoro smo morali oblaciti kisna odijela, no kasnije se je pokazalo da ce to biti tek jednom, odnosno prvi put od ukupno tri puta koliko smo pokisli, ali malo, nista strasno. Uostalom, bikeri znaju da je najcesca ljetna situacija da cim se ti obuces u kisno odijelo, da ona uskoro I prestaje. Mi smo se sakrili pod neki nadvoznjak, pljusak oko nas, presvlacenje, no kada smo krenuli sve se je to polako smirilo. Stizemo u Drezden, prelijepi grad u kojem sam gost prije dosta godina. Ljudi neobicno ljubazni i srdacni, posebno u malom pansionu u kojem smo boravili. Nekim propustom ja nemam fotografija u svome aparatu sa ove destinacije, a fotke od ostalog dijela ekipe jos nisam dobio. No, Drezden pamtim po jednom uzasnom I stravicnom dogadjaju koji se je , hvala Bogu, zavrsio veoma dobro, a to je da smo vozili auto-putem malom brzinom od jedno 70 km/h, a spoznali smo da manja brzina na auto-putu u odnosu na vecu brzinu uzasno uspavljuje, sto se je meni dogodilo. Naime, borio sam se k’o lav da ne zaspem tih svega nekoliko kilometara na samom ulazu u Drezden, ali nekako mi se cini da mi je ipak bila popustila koncentracija i u jednom trenutku sam se “trznuo” i shvatio da moj motocikl iz moje trake ide direktno pod tockove velikog kamiona-slepera koji je prolazio pored mene u traci lijevo od mene. Tu se je radilo o stotinkama sekunde i samo dragi Bog me je spasio probudivsi me djelic sekinde nego bi bilo kasno. No, neovisno od svega, Drezden nam je ostao u prelijepom sjecanju.

Gorivo, odmor, negdje na putu….