Indeks Članka

Nastavak puta nas je vodio auto-putem preko Berlina ka Hamburgu, tako da ovaj dio preskacem u smislu opisivanja jer se tu i nema sta mudro reci – njemacki auto-put i samo gas i samo gas, vozi za Hamburg. Putna brzina cca 130 – 140 km/h. Vrijeme lijepo, “rakete” samo prolijecu pored nas. Javlja nam se lagano zadovoljstvo, ali i jeza od pomisli da se priblizavamo dalekom Hamburgu i od pomisli koliki smo dio puta prevalili do tada. Svima nam je u glavi slika auto-karte i polozaj Hamburga u odnosu na Zagreb, odnosno Sarajevo. Auuuuuuuu……..

Hamburg. Jedan od nasih ciljeva je bio i Harley Festival u Hamburgu. Opca ludnica, no ne moze se mjeriti sa mnogo vecim i boljim susretom Faak am See kod Villacha, Austrija. No, festival se je tokom noci “premjestio” i na ulice Hamburga, prije svega na cuveni Reeper Bahn, gdje se je desavao pravi spektakl u kojem su ucestvovale tisuce motocikala i desetine tisuca ljudi. Sve je bio u znaku kompanije Harley-Davidson, veliki broj kafica na smoj ulici, restorama, jedno opce slavlje. Motocikli pale gume, turiraju masine u nesnosnim zvukovima, izlozbeni primjerci kojim se ne smije prici, a policija nas je posebno odusvila koja se je prilagodila ovome spektaklu po principu potpune suradnje i ko-operacije sa ucesnicima i gostima, kao da nismo bili u Njemackoj, mogao si raditi apsolutno sve sto se radi i na drugim susretima, a sto u normalnim okolnostima ne bi smio ni pomisliti. Policija je stajala mirno i samo promatrala, ali ni na koji nacin nije sputavala opce slavlje u centru grada. Tamna strana ovoga dogadjaja, rekao bih ove ulice, su prelijepe mlade djevojke I prelijepi mladi momci koji nude svoje “usluge” za saku eura. Naglasavam, ovdje se ne radi o onim ozloglasenim I ruznim profesionalnim osobama, vec o sasvim obicnim djevojkama, rekao bih djevojcicama i deckicima iz “naseg” susjedstva. Ne bih rekao uzas, prije bih rekao tuzno, da tuznije ne moze biti. A pitam se i – zasto? Ne bih rekao da je novac u pitanju, pa Njemacka je visoko uredjena socijalna drzava. No, dobro, ja znam da je to prastari zanat, ali……

Evo malo slicica:


Nakon odmora u hotelu “Etap”, odlucili smo se da put nastavimo lokalnim putevima uz obalu Sjevernog mora, pravac Groningen i kasnije Amsterdam. Pocela je mala kisica, ali je ubrzo i prestala. Krecemo se malom brzinom izmedju kucica uredjenih kao i bajkama, a ako nas se protezu plantaze tresanja i Jagoda. Nepregledna polja. Zaustavili smo se na jednom takvom mjestu, u usjeku koji nije rijeka, vec je to dio mora koji se “uvlaci” u Hamburg:


Nastavljamo, dakle, krivudavim lokalnim cestama uz obalu Sjevernog mora na putu za Groningen u Holandiji, gdje donosimo odluku da se privremeno rastanemo: Frenki I Dino sa suprugom zele u Amsterdam, meni to nije interesantno jer sam tamo bio mnogo puta, te se ja odlucujem da idem u pravcu Arnhema i Nijmegena, sa ciljem da vidim meni drage osobe. Zoltan sa suprugom takodjer ne ide u Amsterdam, on se odlucuje za Den Hag, a sa ciljam da se svi zajedno ponovno nadjeno za dva dana u belgijskom Bruggesu.

Prelijepi grad Nijmegen, Holandija, na obali mocne rijeke Waal. Ah, svaki je grad u Holandiji prelijep, to je zemlja iz snova, apsolutni raj na zemlji, mjesto gdje bih ja volio zivjeti, mjesto gdje su rasizam, fasizam, sovinizam samo termini u leksikonu i rijeci u rjecniku, mjesto gdje zive ljudi dobre volje u pravom smislu rijeci, mjesto gdje su svi nasmijani i veseli (ne zbog “stimulansa”, sto bi neki zlonamjernik mogao prokomentirati), nego prije svega zbog opustenog nacina zivota:

Nakon dva dana, nalazimo se, dakle, u prelijepom belgijskom gradu Brugges, smjestaj dobijamo u samom centru grada.


Iz Bruggesa nastavljamo dalje sa ciljem da obidjemo Normandiju i sve one legendarne plaze i bunkere gdje su se saveznici iskrcavali u II svjetskom ratu, a sve to vozeci se prelijepim lokalnim cestama uz samu obalu mora, dakle zapadna Francuska. Polazna tacka toga dijela puta je bio Denkerk:



Nastavljamo dalje, kako sam vec rekao, lokalnim cestama ka Normandiji, imali smo srecu pa je i vrijeme bilo odlicno, mnogo sunca i plavog neba. Oko nas, sa jedne strane obala mora, a sa druge strane nepregledna zitna polja i polja zasadjena ko zna kakvim sve kulturama, no to je pogled koji odmara, blage uzvisine, pa ravnice, a kuce se ne mogu vidjeti nigdje, sve do linije horizonta. Samo predivna zitna polja…. Stizemo na jednu od lokacija poznatu iz II svjetskog rata, uredjenu i koncipiranu za dobru preglednost svega onoga sto nas interesira. Tu su nepregledne plaze, sunce sija, no puse hladan vjetar, tako da te plaze ustvari i nisu plaze za kupanje, uglavnom ljudi nema. Cudno je, ali svima mana su se kroz glavu “provlacile” one slike iskrcavanja ogromnog broja saveznickih vojnika (a koje znamo iz americkih filmova), koji su kao snoplje padali pod njemackom vatrom. Tragovi su jos uvijek vidljivi, od bunkera, pa do velikog broja udubljenja i rupa u zemlji nastalih kao posljedica bombardiranja: